Nije fazon u utorku...
...odnosno jeste bio ranije,ali ovog puta nije...
Sela na klupu.
Ustala.
Opet sela.
Iskljucila telefon i uhvatila se za glavu...
Onda pogledala u nebo i gledala tako nekih pola sata.
A tamo,iznad klupe,medju granjem...
I jedna suza u malom bistrom oku...
"Zdravo!",rekoh i okrenuh se par puta oko sebe.
Neko ce pomisliti da nisam u redu...
A nekad sam bila drugacija...
Nekad sam zivela za svoja srecna,crvena i plava zelena zuta i nasmejana jutra...
Nekad me nije bilo briga sta drugi misle...
Nekad...
Sad se stapam sa masom...
Nestajem
"Kolega?"....E,jesam smesna....da li ocekujem da mi odgovori?
Iskreno,ne znam...
Samo gledam u onu suzu i cekam da kane...
Prilazim i cujem Dum,Dum,Dum...
Eto,i njih sam pocela da plasim...
A nekad sam ih zvala da lete mojim velikim nebom i hranila ih iz ruke...
Menjam se...Kao vreme ovog martovskog dana...
Sve i dalje boli...zakljucno sa dusom...
Isprljala sam je izlazuci se blatu od ljudi koje srecem svakog dana...
Nadajuci se da ce proci,odlazim u carstvo snova...
Valjda me ono i dalje ceka...tamo...na istoj adresi...
(Inspirisana Tosetovom "Sobom za tugu" i mucnom glavoboljom...)