Ponovo padaju kise...
...a ja,sklupcana pored prozora,pokusavam da smislim nesto.
Nesto,kao pre.
Moje.
Nedostajale su mi ove kise.
Nedostajalo mi je njihovo drustvo u tuznim nocima i osmesi u radosnim trenucima...
Bilo ih je puno i sve su me volele.
Svaka na svoj nacin.
I ja sam zavolela njih...
...i jednom mi se pruzila prilika da pustim sigurne ruke svojih kisa i podjem nekim drugim putevima.
Posla sam.
I pokajala se.
Jer su te kise postale sastavni deo mene,nesto bez cega dan ne moze da pocne ni da se zavrsi...
Zato mi je u srcu ostala velika praznina.
I krivica.
Sada je sve sivo i prazno.
Moje kise ponovo padaju,pruzaju mi ruke i zelim da ih uhvatim...
A sutra putujem.
Na putovanje od koga mnogo ocekujem.
Na mesto gde odlazim celog zivota,a osecam da ce ovog puta biti drugacije i posebno.
Ne,ja ipak ne mogu da pruzam ruke kao pre...
Samo se jos nadam da me kise nece napustiti...
Moje je srce tako prazno bez njih.
Blogeri,vi ste moje kise...
Vi ste moja navika,moja svakodnevnica,i,falite...
Beskrajno,mnogo.