Sreća je u malim stvarima

Crnogorac.

Generalna, Dragi dnevniče... — Autor tuzna @ 19:23

Danas je tačno četiri meseca od kad sam te upoznala.

U međuvremenu sam prekinula kontakt sa tobom.

Znam da mi nisi suđen.

Ali znam i da o tebi ne razgovaram ni sa kim.

Samo uhvatim sebe da, kao danas, gledam u našu jedinu sliku

I zamišljam gde bi nas to "Đe si, mala" dovelo

Da smo bili opušteni

Da nismo ujedali jedno drugo

Plašeći se da spustimo gard i pokažemo emocije

Volela bih da nisam kukavica

Koja je sebično pobegla od nekog ko joj otvara srce

bez da ga sasluša i razume

Volela bih da sam Mala devojčica iz mojih priča

Koja se ne boji intime i otvaranja nekome;

Volela bih da nisi onaj koji svakoj priča istu priču

Da si bio uporniji kad si mi rekao:"Pričaj mi o sebi, nekako smo sve spontano..Ne želim da se ovo ovako završi"

Da si me duže grlio na rastanku

Da mi nisi rekao:"Bežiš od mene, i ti"

Da me nisi te noći ponovo pitao:"Mala, đe si?" I ostao bez odgovora...

Jer je Mala pobegla, da se sakrije,

Da četiri meseca kasnije piše o tebi, da te se seća svakodnevno

zaštićena iza svojih zidina samoće..

Da se pitam šta bi bilo kad bi bilo, da sam ti te noći rekla da dođeš

Da me zagrliš, da mi kažeš da sam blesa još jednom

Da te ne pamtim po neizvesnosti koju sam za sobom ostavila...

Ś. Zlatibor, 2017 *


Nove naočare, nove tuge i sve u krug.

Dragi dnevniče... — Autor tuzna @ 22:53

Maloj Devojčici su rekli da treba da nosi naočare. Izabrala je moderne, crne. Onda su je pomešali sa šesnaestogodišnjakinjom i rekli joj da izgleda kao štreber. 

Plače mi se. Jako, puno. Vrišti mi se.

Grli mi se s nekim.

Nedostaje mi neko ko me iskreno voli, a nije deo moje uže porodice.  

Taj neko ne postoji.

Postoji jedna osoba zbog koje bih odmah ostavila sve, sa kojom bih ostala do kraja života.

Ta osoba šalje ruže drugoj za Dan zaljubljenih. Ona čak i ne zna da on postoji, i da je savršen.

Plače mi se.Jako,puno.

Baš mi se plače. 


Oči su joj pune neke čudne magle.

Dragi dnevniče... — Autor tuzna @ 22:42

D, noćas mi je potreban neko ko će doći u subotu u 23h, zazvoniti na vrata, kročiti preko praga i prisloniti smrznute obraze na moje. 

Noćas mi je potrebno da sam sa tobom, 1334km odavde, od ovog praznog stana u kom odzvanjaju moji koraci.

Napravila bih ti palačinku u obliku srca-znam, izlizano je, ali takva sam noćas...

Slušam Vivaldija, vučem sobne papuče po parketu. Nedostajem te. 

*

D, volela bih da nisi tako hladan. Sa tobom sam se smejala.

Opet se ne smejem. 

Zašto se menjaš, zar si kao ostali? Zašto se iko menja, dragi moj D?

*

Noćas mi treba da opsuješ zimu i povučeš me u zagrljaj koji miriše na maglu u Beogradu, novogodišnji sajam u Frankfurtu, na tople radijatore i svetlu budućnost... 


"U životu su najgore one parnice koje vodimo sami sa sobom."

Dragi dnevniče... — Autor tuzna @ 03:06

Ne liči na mene da na ovom blogu pisanje počinjem od naslova. Nekako sam uvek pisala sve, a onda mi je naslov samo padao na pamet, svež, tek osmišljen, vruć poput vrućeg papira sa sveže utisnutim slovima, tek izašlog iz štampača. Odavno nisam posetila ovu adresu. Pišem na drugom mestu koje nije tako čarobno kao ovo. Pitate li se zašto, reći ću vam:svaka stvar na svetu koja u sebi sadrži i čuva mali deo vas, koja je makar za trunčicu učestvovala u vašem životu, čarobna je. Dalje više i ne moram da objašnjavam, ovaj blog postoji, uskoro punih, pet godina.

***

Pišem ti pismo na ovoj adresi, pišući zapravo samoj sebi, da i o tebi ostane trag u mojoj mladosti.Želela ja to da priznam ili ne, ti jesi i zauvek ćeš ostati jedan poseban deo mene. Možda se neću uvek rado sećati našeg kraja, ali ću lepe trenutke urezati u dušu i čuvaću ih u sebi, zauvek. 

Kad god prođem ulicom u našem malom gradu i naletim na tvoj zbunjeni pogled, poželim da zastanem i da te pitam milion stvari:

Čemu se čudiš? Da li tome što sam nasmejana, iako si očekivao da budem slomljena, ili tome što ipak imam toliko ljudskosti da te posle svega udostojim svog pogleda i stiska ruke? 

Zar si zaboravio? Svaki put kad bi nam se grudni koševi zatresli istovremeno, kao na komandu, i kad bismo se pogledali i zaustili ,,Volim te'' u istoj sekundi, molila sam te da zapamtiš...Svaki put kada bi prešao 300km i došao da me zagrliš molila sam te da zapamtiš... Svaki put kad bih premorena zaspala u tvom naručju, kad bih ti ljubila oči kao da su moje, rođene, molila sam te da nikad ne predaš zaboravu trenutke u kojima si bio srećan pored mene...

Molila sam te da me nazoveš kao nijednu drugu, i jesi, imala sam nekoliko nadimaka koji bi bilo kome bili smešni i nelogični, ali meni su bili sve na svetu, i kad sad na njih reaguješ tako hladno, ne mogu a da se ne zapitam...Zar si zaboravio?

 

***

 

Želja mi je ista, kao i uvek. Ja sam dosadna stalna mušterija čarobnih lampi, želje mi uvek ostaju iste... Ipak, u moj mali univerzum i svest Male devojčice stisao se i strah od odvajanja. Mislim da nikad u životu nisam bila više vezana za majku, i što se odlazak više bliži to se više plašim života bez nje. Ipak, obećala sam joj najbolju kremu na svetu i eliksir mladosti, a koja dobra ćerka to ne bi učinila nekome ko joj je dao život?

Pitala sam je da li me voli, a ona je rekla-Ne, ako iko može da ne voli deo sebe.Zasuzile su mi oči i zagrlila sam je želeći da u tim rukama ostanem zauvek, ušuškana i bezbrižna, a s druge strane, te iste ruke su toliko željne znanja, i kao zapete puške čekaju da odlete u drugačiji svet, novi grad i život po svom izboru i da stvaraju nešto ni iz čega, da svaki metal izliju u zlato i oduže se tuđim mukama svojim radom. 

***

Kao što sam i slutila, ako imam početak, naslov, kraj sigurno neću imati. Zato ostavljam ovako, i odlazim, razmišljajući o tome kako se za ovih pet godina i nije mnogo toga promenilo...Život se, izgleda, stvarno vrti u krug.


Ma samo da su za stolom svi koje volim i da cigani sviraju dugo, dugo.

Dragi dnevniče... — Autor tuzna @ 14:21

,,Ma, šta ti mogu, rođen si sa greškom, sve je to u tvojim genima, a ja, samo emotivna luda-ceo život sa kretenima...''

Slušam Cecu ceo dan. Bila sam izgubljena, sluđena, najtužnija na svetu...To je trajalo skoro šest meseci. Nisam znala ko sam i šta sam, hodala sam po inerciji.

I, odjednom, probudila sam se. Ista kao nekada. Probudilo me je prolećno sunce i miris belog jorgovana...On ne zna koje mi je omiljeno cveće. I dok jorgovani venu prolazimo pored njih kao da ne postoje...

,,Ličiš na moga oca, isto je mojoj majci užasne stvari radio, rukama golim
 njeno nevino mlado srce iz grudi na živo vadio...''

Po čemu se meri naša ljubav prema nekome? Da li po broju ubranih jorgovana ili po tome koliko sanjamo bivše dok smo s njima? Zavidim im. Kažu da shvataju kakvi su ljudi. Oni imaju 26 godina. Ja sam to shvatila sa osamnaest.

 

Piše mi se na engleskom. Tada reči zvuče mnogo lepše. Imaju smisla. Napisala bih: I went. Ili: I'll be back. To tako dobro zvuči. Prvo, ne drugo.

Umem ja da pišem. Samo, neću. I don't want to. 

Tačkasto.

I need someone to run in circles with me.

To hold me and tickle me.

,,Ovo sećanje ruši meni sve, moj Beograde, zagrli me...''


Powered by blog.rs