Pravi džentlmen ćuti i uživa. (II)
Ne znam da li se više zaljubim u tebe kad mi poželiš dobro jutro, ili kad se satima uveče dopisujemo o najrazličitijim stvarima dok nas oboje ne svlada umor. Ne znam mrzim li više 1344km koji nas razdvajaju, ili tvoju hladnokrvnost kad me obuzmu emocije. (Da, znam, to je zabranjeno... Na sreću, maštanje nije.)
Posle jučerašnjeg susreta u glavi mi je samo pitanje-Kakav sam utisak ostavila? Kada te pitam da li sam dosadna, kažeš mi da si često imao želju da samo ležiš kraj mene i slušaš kako pričam. O čemu, pitam te.''O čemu god.''
Ne znam kako da objasnim zajedničkim prijateljima zašto želimo da provodimo vreme odvojeno od njih, a nismo se zaljubili. Tebe sve to zabavlja, sve dok imaš društvo. Pitam se da li da ti kažem sve što želim. Bojim se da će biti kasno. Imam samo par dana, a onda ponovo odlaziš.
Kad razmislim, sve moje ljubavi se svode na ispraćanja i dočekivanja. Pitam se hoće li me neko dovoljno voleti da ostane.
Ne volim kad pričaš o bivšoj devojci, ali ti to nikada neću reći. I tvoje i moje bivše stvari su slične, samo ja više nemam potrebe da pričam o tome. Prošlost je prošlost, ljubav je prava samo onda kada je prva.
*
Otići ćemp na reku, želim da ti pokažem svoj omiljeni pogled na hidroelektranu. Sada ne znam da li je dan ili noć. Možda je neko međuvreme, kad se vraćamo pripiti iz grada taman toliko da nam iskrenost savlada jezike i pusti mašti na volju. Tada bismo mogli da vidimo i noćna svetla, i svitanje. Ne pitaj otkud mi sve te ideje. Moj najveći problem danas je što čak znam i kako ću se obući, i šta ću reći.
Hoće li me tvoja maštanja preduhitriti?
Maštaš li o meni uopšte?