,,… arčibalde… arčibalde, slušaj me… moram da ti ispričam još jednu priču, jer mi se čini da nas je ta brojka trinaest ipak začarala i da nam ne da da odemo dalje… "
Niz moju ulicu spušta se pljusak. Prija, posle napornog, vrelog dana.Izlazim na prizemnu terasu i dišem duboko, trudeći se da tom svežinom potisnem sve iz glave i srca, da ih ''očistim'', i uspevam... Preplavljuje me osećaj ispunjenosti, bezbrižnosti. Najednom, zazvoni mi telefon. ,,Kako si?'', pita me novo lice u mom životu. Smejem se kapljicama koje se slivaju niz okno. ,,Dobro...Bolje. Kako si ti?'', nastavljam razgovor pitajući se da li je i on kraj nekog prozora pomislio baš na mene...Ili možda u nekoj od onih naših ulica, u kojima šapućemo trudeći se da sakrijemo od sebe tajnu da se volimo, tajnu koju već i ptice shvataju. ,,Smešiš li se?'', pita. ,,Malo..'', a sad već malo više. Uspeva mu, kao i uvek.
,,Okreni glavu malkice ulevo, da ti vidim te divne rupice u obrazima.'', prekida me usred rečenice. Eto gde me se setio... Hvatam sebe kako se stidim pred muškarcem, prvi put u životu. ,,Mala, jel ti to crveniš?'', govori kroz smeh i, pre nego što uspeh da odgovorim, pope se na prste i poljubi me, najlepše na svetu... Tajna se otkrila, moj košarkaš me je naterao da zadrhtim na kiši, a koju deceniju kasnije nateraće me i na ,,da'', pod nekim drugim balkonom.
I wish, i wish, i wish.
hihi imas rupice na obrazima
Autor pismeni sastav — 18 Okt 2013, 06:59
opet pada kisa.. lijepo pises, baš.
Autor rođendan — 15 Maj 2014, 02:22