Sreća je u malim stvarima

Jos jedna setnja...

posveceno — Autor tuzna @ 18:05

...kroz slike,ovog puta.

Od svih onih koji su jedva cekali da uspem da prebacim slike u kompjuter,da cujem jedno veliko "Uraa!" 

A posvecujem vladici,jer su njegove prezentacije i putopisi ti koji su me podstakli na slikanje prirode prilikom setnji.

 Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Ulica koja doseze do granica sveta...

 

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Drvo koje primetite svaki put kada prodjete pored njega,a ipak stanete da se nagledate.

 

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


I drvo koje jos nije olistalo...Ne znam zasto

 

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Opet drvo :),ali ovog puta odusevljavajuceg oblika! 

E,i kad vec uspeh da ubacim slike,resih da vam pokazem Negotinski vasar...Ovaj,sad.

Kratko je trajao ali je bilo veselo :)

 

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Kad smo vec kod...

Generalna — Autor tuzna @ 11:18

Biljane Srbljanovic.

Procitala celu arhivu njenih tekstova i izdvajam jednu dramu neobjasnjivog zanra,tragikomedija,sta li je...Ako neko ima strpljenja neka procita,ja mogu samo da kazem da ce se istom strpljenje isplatiti.

BARBELO, O PSIMA I DECI





Biljana Srbljanović

2007.

Mojim drugaricama:

samoubicama

i ostalim.

LICA



Milica

Mila

Milena



Dragan

Drago



Zoran (ponekad Marko)

Marko (samo Marko)



Kučkarka

Jedan Doktor, dva puta

Dve Lutalice, samo jednom





Jedan pas,

Drugi pas,

Još četiri psa,

najmanje







Autor zahteva human tretman životinja u postavci komada.

Autor ne insistira na istom principu u odnosu prema ljudima.

Takodje ne očekuje nikakvo poštovanje didaskalija.



Radnja se dogadja danas, u tranzicionoj Srbiji. Dole kod mene, u rupi. I okolo.








Jedna mlada žena sedi na zidiću. Puši i plače. (Pa šta onda? I ja stalno plačem).



Mislim da puši džoint. Niko ne zna koliko je tužna.

Druga mlada žena, šeta svoga psa. Plače, a ne zna zašto.

Jedna nema veze sa drugom. Valjda.



Neki ljudi promiču, svoju decu vraćaju od negde, svoje pse vraćaju iz šetnje. I niko ne plače.

A nije da nema zašto.



Fasade su oguljene, fasade i blistaju sjajem novih bogataša, olupane kuće uglavljene izmedju dve sa čuvarima, smeće na ulici, u i oko kontejnera, oko parkiranih skupih automobila sa probnim tablicama, djubretari štrajkuju već nedelju dana, psi su divlji, a ima i rasnih, svi žive zajedno u istoj ulici.



U kojoj ima jedna kuća, jedna klupa i groblje.

Šta nam više u životu treba?




I hiljadu zašto



Klupa kao svaka klupa. Samo što je ova na groblju.

Jedno dete, jedan mali dečko, svečano obučen, predebeo za svoje odelo, na silu očešljan, s knedlom u grlu dovučen na sahranu, sedi na klupi i ništa ne razume. Posebno ne da je upravo ukopao mamu.



Dete sedi mirno, gleda pred sebe, čak i ne klati nogama, samo čeka da se cirkus završi. Sedi kraj jednog mladjeg muškarca, čoveka pred kojim se mogućnosti već neko vreme ukazuju u neprekinutom nizu, jedna za drugom i svaka bolja od druge, a koji, zamislite, uvek želi - još.

To je dečakov otac.




Koji ne zna odakle da počne.


MARKO

Zozo...


ZORAN

Nisam Zoza. Mrzim to ime. Mama kaže da mi ne stoji.



MARKO

Dobro, sine. Kaži kako voliš?



ZORAN

Marko.



MARKO

Pa kako Marko? Ne može, sine. Marko sam ja.



ZORAN

Pa šta? Mama kaže da je to nekad isto.



MARKO

To se mama šalila.



ZORAN

Nije se šalila.



MARKO

Jeste, znam.



ZORAN

A ja znam da nije.

Uostalom, idi pa je pitaj.

I gde je mama uopšte?

I zašto smo ovde?

Ko je ona žena što me je obukla?

I ko je ona druga, što me je očešljala?

Zašto svi plaču?

Čemu tolike sveće?



Na hiljadu pitanja, Marko svakako ne moze imati odgovor. Nema ni na jedno. Ni pola. Ni polovinu jednog celog pitanja, Marko ne može da savlada.

Žena mu je umrla, ubila se, i sad to treba objasniti detetu.

To ne može niko.




MARKO

Zorane...



ZORAN

Marko.



MARKO

Molim te, uozbilji se.



ZORAN

Ozbiljan sam. Vidi na šta ličim. Hoću da se zovem Marko.



MARKO

Ali to je moje ime! Ti imaš svoje ime, ja imam svoje. Ti nisi ja!



ZORAN

Otkud znaš -

Da nisam?

Ko to može reći?

Ona žena, možda?



Marko tehnički, zapravo i nije udovac. On je već godinu dana razveden, iako ni on niti njegova bivša, sada pokojna žena, nisu našli načina da to objasne svom zajedničkom sinu. Zoranu, ne Marku.

Otac ćuti. Ćuti i sin.

MARKO

Da li si gladan?



ZORAN

Jesam, gladan sam. Ovde smo od jutros.

Mama ništa nije spremila. Mama nikad ne spremi ništa. Čitav dan samo sedi.

Tata, šta je njoj?


MARKO

Vidi-

Sine.



ZORAN

Mama je bolesna?



MARKO

Jeste, bolesna je.



ZORAN

Od čega?



MARKO

Od glave. Mamu često boli glava.



ZORAN

Nisam primetio. Da li je zarazno? Da li je nasledno? Da li će i mene sad da da boli? Koliko i kada? I kad će da počne?



MARKO

Zozo, sine, gde si to...?



ZORAN

Marko. Rekao sam, Marko.



MARKO

Dobro, Marko, gde si ti to čuo? Odakle ti to? “Nasledno”, “zarazno”, ne uče vas valjda to u školi?



ZORAN

U školi? Ne verujem.



MARKO

Pa odakle onda?



ZORAN

Šta ja znam...



Zoran slegne ramenima. Ne zna gde je to pokupio. Ili neće da kaže.

MARKO

Dobro, kad znaš to, onda možes i da razumes da mami nije dobro. Pala je i povredila se.



ZORAN

Kako je pala?



MARKO

Na glavu.

S prozora.



ZORAN

I povredila se?



MARKO

Mnogo.



ZORAN

Je l je boli?



MARKO

Sad više ne.



ZORAN

Zato što je u komi? Ljudi u komi ništa ne osećaju. Osim što možda osećaju, a ne mogu da kažu. Pa kada ih isključe sa aparata, oni ih tako u stvari ubiju.



MARKO

Sad još i koma i aparati, ma odakle ti to...? Zorane, niko nikog nije ubio!


ZORAN

Mama je u komi?


MARKO

Jeste Zozo, mama je u komi.


ZORAN

Nisam Zoza...


MARKO

Zorane, sad prestani. Dosta je bilo. Nije vreme. Mama je jako bolesna i može da umre. Da umre, razumeš? Znaš šta to znači?


ZORAN

Šta?


MARKO

Da ode. Da nas napusti.


ZORAN

Kao ti mamu?


MARKO

Ne, Zorane, ne tako. Da ode zauvek.



ZORAN

I ti si otišao zauvek.



MARKO

Jesam. Ali me ipak vidjaš.


ZORAN

Mama te ne vidja. Mama kaže da te više uopšte ne vidja.


MARKO

Ovo je drugačije. Mama može da ode, da se preseli na nebo.


ZORAN

Kod boga?


MARKO

Jeste, kod boga?


ZORAN

I kod andjela?


MARKO

Jeste, tako je. Kod andjela.


ZORAN

I kod djavola?


MARKO

Ma gde si pokupio sve te stvari?


ZORAN

U školi. Tako nas uče.


MARKO

Ne znam šta vas uče, ali mama ne ide kod djavola. Ne mogu da shvatim da ovako razgovaramo...



Marko ipak pristane na pravila.

MARKO

Zorane, mama je bila dobra i ona ide u raj.



Marko se oseća neverovatno glupo dok detetu koji zna šta je koma i nasledno oboljenje, spominje boga i andjela. Ali kad ih tako uče u školi.


MARKO

Mama ide kod boga i kod andjela.


ZORAN

Kako to - već ide. Pa još nije umrla.


MARKO

Nije. Ali, skoro da jeste.


ZORAN

Koliko skoro? Ti znaš kad će to da bude?


MARKO

Ne znam tačno. Ali vrlo skoro.


ZORAN

Siguran si?

Marko klimne.

ZORAN

I ja je neću više nikad videti?

Marko odmahne. Zoran razmišlja. Pokušava da shvati.


ZORAN

Nije se ni pozdravila.


MARKO

Nije stigla. Nije znala da će da padne. Da će da se tako povredi. Nije znala da će da padne na glavu.

Neka dugačka tišina. Teška, tužna. Mogla bi biti dirljiva, kada ovo ne bi bio moj komad.

ZORAN

Kako nije znala kad je sama skočila?

I ostavila pismo, gde piše da će skočiti.

I kako je živa, kad smo je upravo sahranili?

Ovo je groblje, zar ne? Mi smo sada na groblju, jer je mama umrla?

Zašto jednostavno ne kažeš tako?

Zašto jednostavno ne kažeš: Marko, mama ti je mrtva.

Jer, ona je mrtva, zar ne?

Marko na brzinu razmišlja da li da nastavi glupavu prevaru koju je započeo.

Onda od lenjosti i neke čudne nemoći pred debelim detetom od osam godina, jednostavno odustane.



MARKO

Tako je, sine. Mama je mrtva.

Zoran, opet, kao da se se do poslednjeg trenutka nadao da će ga otac razuveriti. Kao da je mislio da će neko čudo da se dogodi. Kao da je tek sad shvatio.


ZORAN

Baš mrtva? Siguran si?

Marko klimne.
Zoza razmišlja.

ZORAN

Da li si je prodrmao? Jako, rukom?

Da li si je ubo iglom? Iz sve snage i do krvi?

Da li si joj slušao srce?

Da li joj je srce stalo?


Marko ništa ne kaže. Zoza ipak čuje nešto.

ZORAN

Onda tako reci.

Marko zagrli sina, Zoza se, začudo, uopšte ne brani. Ćute.

Neka tužna pakost progovori iz dečka.




ZORAN

Mama je sad kod djavola, jer se sama ubila. Samoubice ne idu u raj.


Zoran pogleda oca pravo u oči.



ZORAN

Znam. Učili smo u školi.



Zoran, malo debelo, tužno dete, ustane i podje kući. Svojoj novoj kući.



mrak
 


Powered by blog.rs