Jeste mi slava,ali...
...moramo da resimo neke stvari.
Vi i ja.
Zelim da mi kazete ono sto me muci od prvog dana kako sam dosla ovde.
Kad god sam pisala bilo je "osmeh na lice,budi srecna..."
Ti vasi saveti su mi ulepsali detinjstvo.
Pored vas sam naucila da budem uvek iskrena,cak i kad me to povredjuje.
Naucila sam sta valja a sta ne,i koje su moje prave vrednosti.
I nimalo se nisam uobrazila.
Stekla sam prave i iskrene prijatelje(bar se nadam),
i po PRVI put mislim da sam u izboru u pravu,iako ne znam da procenim ljude.
Elem,ono sto me zanima je:
Da li ja ikad SMEM da budem nervozna ili tuzna kada mi je to potrebno?
Ne jedim se na vas,niti sam razocarana.
Daleko od toga!
Samo mi nije jasno,a roditelji su me ucili da u takvoj situaciji uvek PITAM.
Evo,trazim odgovor.
Od svih onih koji mi toliko znace,a iz cijih reci shvatam da uvek treba da budem nasmejana i da pisem kako sam srecna bez obzira na to sta se nalazi u srcu.
Molim se da gresim.
Ispravite me.
Znam i da nije dan za rasprave...
Dan je za ljubav i prastanje.
Idealan.
Oprostih i nasmejah se.
Svima.
A vas pozivam na zurku,neka neko od prisutnih bude glavni dok ja ugostim nevirtuelne goste...
Sve vas volim...
Do Sunca.
Onog Djurdjevdanskog.
Za mene,za vas....
Baladasevica,Vladicu,Stepskog i Tsunamija bih zamolila da preuzmu na sebe odgovornost spremanja
(dame neka malo odmaraju)
Ziveli i dobro mi dosli!
A evo i muzike...
Ostale pesme po narudzbini...
Mnogo,mnogo,mnoooogo vas vole jedno maleno srce iz Negotina...