O Bozicu....[i meni]
Dok napolju veju ogromne bele pahulje a ja pokusavam da se skoncentrisem na film sa TV-a,setih se da je danas 06. januar...Kazu,jedan od najsvetijih Hriscanskih praznika....
Bozic...
Nazalost,nisam dovoljno naucila o Bozicu.Znam samo da je vreme prastanja.Znam i da sam bila toliko gresna u protekloj godini....Jos se i nadam da je sve zaboravljeno.
Kazu,ljudski je prastati.
Bozic na stranu,i cinjenicu da je danas proslo vec sest meseci od rastanka sa osobom koja me i dalje zove "ljubavi" i sa kojom se cujem svakodnevno,nije mi ni do cega...
Umoru i malaksalosti,ni sama ne znam uzrok.
Nemam ideja za pisanje....Par puta pokusam da napisem clanak,pocnem i izgubim se u nekom delu kad pocnem da mesam stvarnost i virtuelni svet,srecu i nesrecu...
I vise ni sama ne znam sta da kazem.
Eto,planirala sam da pisem o Bozicu.Ali,opet se izgubih....
Nemam koncentraciju.
Isto tako,povrsno citam postove blogera.Shvatim sustinu,ali se ne uzivim.
Da li je to posledica gubitka kontakta sa stvarnoscu,ne znam.
Mozda je moj greh i u tome sto,kao sto rece stepskivuk,ne dozvoljavam stvarnom svetu da bude svestan mog postojanja.
Ili mi je lepse u virtuelnom svetu.Ovde gde imam prijatelje i gde rec ne zaboli toliko.
I gde sve ima neko carobno znacenje.
Resih da oprostim i priznam grehe.
Da izadjem na sneg,i ostanem napolju ceo dan.
Pokusam da pronadjem lepotu u svetu.Stvarnom svetu.Priznam mu da nisam bila cesto.
I on mi oprosti.
A onda mi oprostite i vi,jer necu biti cesto.
Bozic je,kazu,vreme prastanja...
Navlacim domacicine carapice i ususkavam se u okrilje svoje porodice.
Srecan Bozic!