Stid
Kad me ti gledaš postajem sva lijepa
kao trava koju umiva rosa
i kad siđem na rijeku, visoke trske
neće prepoznati moje slavno lice.
Stidim se svojih žalosnih usta,
svog razbita glasa, svojih grubih koljena.
Sada kad si došao i kad si me vidio
osjetih da sam jadna i da sam posve gola.
Nijednu stijenu na putu nisi sreo
tako golu pred jutarnjo svjetlošću,
kao što je ova žena koju si pogledao,
kad si začuo njeno vedro pjevanje.
Ušutjet ću zbog ljudi što prolaze,
da ne bi možda primjetili moju sreću
po sjaju što izbija iz mog visokog čela
ili po nemirnom drhtanju mojih ruku.
Noć je i na travu se spušta rosa,
gledaj me otvoreno i govori blago,
jer već ujutro silazeć na rijeku,
ona koju si ljubio odnijet će ljepotu.
GABRIELA MISTRAL (1889-1957)
ČILE
kao trava koju umiva rosa
i kad siđem na rijeku, visoke trske
neće prepoznati moje slavno lice.
Stidim se svojih žalosnih usta,
svog razbita glasa, svojih grubih koljena.
Sada kad si došao i kad si me vidio
osjetih da sam jadna i da sam posve gola.
Nijednu stijenu na putu nisi sreo
tako golu pred jutarnjo svjetlošću,
kao što je ova žena koju si pogledao,
kad si začuo njeno vedro pjevanje.
Ušutjet ću zbog ljudi što prolaze,
da ne bi možda primjetili moju sreću
po sjaju što izbija iz mog visokog čela
ili po nemirnom drhtanju mojih ruku.
Noć je i na travu se spušta rosa,
gledaj me otvoreno i govori blago,
jer već ujutro silazeć na rijeku,
ona koju si ljubio odnijet će ljepotu.
GABRIELA MISTRAL (1889-1957)
ČILE
13 Komentari |
0 Trekbekovi