Ono vece...
"...rekla sam ti :"Mislim da znas da samo sad imam hrabrosti ovo da ti kazem.Volim te."
I zagrlila sam te jako...U trenutku kad si i ti mene stegao,kamen mi je pao sa srca i pocela sam da jecam... "
Proslo je vise od mesec dana od te veceri,a ja jos uvek pamtim dodir tvog krem dzempera na mom licu i onaj dobro poznati parfem...Samo si cutao i grlio me...To mi je dalo jos tracak nade...Poslednji...
A ja sam ti samo pricala,osetivsi se kao da me je neko navio da kazem,uprkos svemu...Pokusavala sam u sebi da nadjem prekidac koji ce me zaustaviti pre nego se pokajem,ali,nije ga bilo...
Rekla sam ti koliko sam noci provela placuci za tobom,koliko je mojih svezaka ispisano tvojim imenom...Samo si se smejao...Ponavljao si "Malena,ti si zaista neverovatna..."
Jos uvek pamtim toplinu tvog glasa i ton kojim to izgovaras...
Ali,nisam zelela da cujem kako sam neverovatna,zelela sam da znam da me volis i da me nikada neces pustiti iz tog zagrljaja.Nisam ti to rekla jer sam smatrala da bih te time oterala od sebe.A,nazalost,alkohol nije imao toliku moc...
Par puta sam se zateturala,ti si me zagrlio jace,i rekao mi da mi neces dati da pijem ikad vise...Vreme je nekako mucno teklo,a ipak je tako brzo proslo...
Rekla sam ti da si carobnjak,i da je neverovatno kako imas moc da ucinis da se nadjem na sedmom nebu,samo jednom recju...Smejao si se i dalje,mozda si mislio i da se salim...
Moje srce zna da nisam...
Secam se da je bilo jako hladno te veceri,povremeno bi provejalo nekoliko pahuljica,ali je meni bilo toplo,grejao me je alkohol i to sto sam bila kraj tebe...
Dugo smo stojali tamo,secam se jos uvek i na kom mestu...
Secam se kako sam nosila satensku braon haljinicu koja mi jos stoji u ormaru,cuva tvoje dodire,nemam snage da je obucem ponovo...
Pricali smo o ljudima oko nas,gledali parove koji su izlazili iz kafica,smejali se momcima koji su pevali,i kao da sam zaboravila ono sto me je mesecima peklo.
Setih se i upitah te:"Kad sam vec tako neverovatna,zasto me izbegavas?"
-nastavice se-