Sedim danima i pokusavam da,posle celih godinu dana,sumiram nase prijateljstvo i napisem ti nesto lepo i posebno.Cini mi se da ti je to sada najpotrebnije.
U nekoliko kratkih crta,upoznale smo se na blogu,zblizile se,upoznale,i nekako si uspela da mi "upadnes" u srce i zauzmes jedno od najvaznijih mesta u njemu...A tu privilegiju zaista imaju samo posebne osobe...
Pokusah da nadjem onaj prvi komentar(da,smejale smo se kad smo se setile da je u pitanju bio ljubimac za blog,ona moja sasava Sonja),ali se namucih i nista...Nije mnogo ni bitno...
Oduvek sam se pitala(spomenuh to negde),i pitam se jos uvek-odakle crpis toliko strpljenja i neznosti za sve moje nebuloze,odakle vremena i snage,nerava...
A znala sam od prvog dana,ti si osoba koja moze samo jednom recju da me oraspolozi,ali isto tako i da me rastuzi...
Nesto se,ipak,cini mi se,promenilo.
Koliko je u pocetku bilo rezervisano i slatko(Secas se kako sam ja bila tvoje pilence a ti moja starija seka,i kako sam se uvek smejala jer bih te "iznenadila" svojim izlivima neznosti...),toliko je sad udaljeno,i...ne znam.
Poznajes me vise nego bilo koji prijatelj,i,da,znas da ja uvek trazim greske u sebi...
Tako sam se nedeljama mucila i razmisljala,uvidela da mozda i nemamo vise zajednickih tema,ipak sam ja klinka,jel'te...I da ti mozda i dosadjujem,i da smo se i ja i ti promenile...
Ali mi opet sve to pada u vodu kad pomislim na to da smo jedna drugoj uvek obecavale iskrenost,posebno sam je ja trazila u ovakvim situacijama...
A mnogo mi znaci nase prijateljstvo...Cak vise od bilo cega na svetu...
I mnogo mi znace oni nasi kilometarski razgovori i bezuslovno poverenje...
Samo se bojim toga da sam u pravu...Ispravi me ako gresim...
Voli te puno tvoje zuto:*