Smisao života.
Mislim da znam poentu priče...
I znam kako da usrećim sebe.
Danas je jedan od retkih dana kad to znam i sa tim stavom čvrsto stojim na zemlji.
Ipak, emocije još uvek mahnito jure iz jedne polovine srca u drugu..
Više volim onu gornju polovinu.
Kad dođu do tu, osećam da je sve u redu i vredna sam, na zemlji, a opet tako divno u oblacima..
Međutim, češće su dole, nisko, pognute glave čuče na dnu srca,
a oko njih su one ružne stvari koje me čine nesrećnom,
i te divne emocije više od svega vole da čačnu te stvari,
pa to pecka i pecka, mesecima.
*
Mislim, na kraju krajeva, da samo sebi dozvoljavam previše slobodnog vremena,
samim tim i previše razmišljanja,
previše patnje,
previše glavobolja.
*
Bog mi je dao da sve bude onako kako sam tražila prethodnih pet godina.
Sve, BUKVALNO SVE.
Čak, da sam sama organizovala sve što bi moglo da se desi,
ne bih uspela da izmućkam nešto bolje od ovoga...
Ali, ponovo Marfi, jebi ga.
*
Smisao života je...
u svakom pojedinačnom slučaju različiti.
Neću vam reći svoj.
Sad, kad sam ga pronašla, stisnuću ga čvrsto i težiti da ga ostvarim.
Valjda ću, jednom, i uspeti u tome.
Ako i ne uspem, nadam se da će mi neko od vas pozajmiti svoj,
pa ću opet biti na pozitivnoj nuli.
Iako sam trenutno čak malo u minusu...