Vreme
"Bas mi ide vreme,eto,jos sedam nedelja do Nove Godine...
Brojim,pa mi nekako brze prodje,cini mi se."
Pa sest nedelja,pa pet...
Pa hvata panika hocemo li sve srediti do tad-a jos ne znamo ni gde cemo slaviti!
I prolaze tako dani,meseci,godine...
Prodje zivot dok se osvrnemo,a ne stignemo ni pravu boju carapa da izaberemo.
Nanizu se leta,a jos uvek sanjamo o vrhu piramide kog nikad nismo dotakli.
"Obecala si da ces me voditi..."
-Hocu,kad dodje vreme.
O,jos nije doslo vreme od one inflacije,pa demokratije,birokratije i aristokratije...?
Zar jos nije doslo vreme od onih mojih deset i prvog-Mama,ja bih da dotaknem sfingu...
I hocu li i ja tako cekati nesto,hoce li stranice leteti i dani se nizati?
Hocu li stici svaki tren da upamtim,od svih onih nasih "Ovo se ne zaboravlja..."?
Eto,dodje i njegovih dvadeset,i mojih sesnaest.On je za mene i dalje on.
"Ne osetis li se nekad starom kad vidis kolika su ti deca?"
-Ne,samo se osetim bogatom.
Je l' da...?
Kao da redovno sanjam o nekim novim,nekim dalekim...
Trcim u susret svetlosti i shvatim da se samo sunce igra sa rosom.
Pisem,a znam da niko nece razumeti...
Zelim da jednom ostavim do kraja,onako kako se ispili iz glave.
I da zapisem u trenutku vremena,a proci ce,jer prodje i ostalih milion...