Sreća je u malim stvarima

Iz nekih starih razloga

Generalna — Autor tuzna @ 23:41

Tužan je osećaj biti zamenjen u nečijem životu, ali noćas je jača želja da budeš srećan makar i po cenu onog našeg ''Zauvek''.

I jesi srećan. Ja nisam, ali ću biti. Jednog dana.

Bila mi je potrebna samoća, pa sam je sebi obezbedila. Jutros se stuštila kiša iz vedra neba, mrak je trajao do podneva, a onda je granulo sunce. Tipično proleće, baš onako kako ga volim.

Popila sam zeleni čaj i pojela svoj dijetalni doručak. Pokušavam da se prilagodim društvenim normama, mada znam da nije to u pitanju. Nije nikad ni bilo. Ali, why not.

 Napisao mi je:''Želim da zaspim u tvom zagrljaju. Previše je usamljenih noći. Previše kilometara.'' Zamislila sam da nema svih tih prepreka. Daljine. Obaveza. Prošlosti, moje i njegove. Da smo sami u nekom stanu na osamnaestom spratu, i da nikada više, ni on ni ja, nismo usamljeni. Gledamo nebo sa istog prozora i lepimo flastere na duše.

 Sve je nekako naopako u poslednje vreme... Pala mi je čaša puna soka i ulepilo se sve što je moglo da se ulepi. A meni je bilo mrsko da skupljam krhotine. Samo sam sela na pod pored barice sa mirisom pomorandže i počela da jecam. Plakala sam celo popodne, i čini mi se da nisam dovoljno.

Guše me kalupi, pravila, nepravda, još nepravde i mnogo nepravde. 

Pet propuštenih poziva. ''Teško mi je'', javlja se željna psiho-seanse. Ne danas.

''I meni je.'', odgovaram. Gasim telefon, kompjuter, spuštam roletne. Knjiga je još uvek tu. Znam da moram. U stvari, ne moram. Ali hoću. I mogu. Mogu, i te kako.

Puštam Galijine pesme i slova promiču pred očima.

Kako je divno ponekad...biti sam. 


Powered by blog.rs