Dođu dani kada shvatiš da je život samo tren.
Kad ti neko drag priča kako mu otac umire od raka pluća, bori se za dah i povraća krv, shvatiš koliko je svaki tvoj udah važan. A rasipamo ih kao sitninu po bušnim džepovima...
Kad vidiš kako dete leti preko ulice bačeno udarom nečije haube, i nekoliko minuta kasnije roditelje koji drhte vozeći za kolima Hitne pomoći, shvatiš koliko je mali taj minut koliko kasniš i koliko je bespotrebno pretrčati baš tad tu prokletu ulicu dok je na semaforu crveno.
Kad polomiš vrednu stvar koja ima sentimentalni značaj, shvatiš da je samo taj značaj i imala, i da će on ostati i nakon što krhotine završe u smeću.
Kad vidiš dečiju suzu shvatiš koliko su sve druge stvari nevažne, koliko olako prihvatamo život samo zato što nam je tako i dat-bez uslova, na doživotno korišćenje...
Ima li istine u tome, ili cenu plaćamo svakodnevno, a da toga nismo ni svesni?