...za povratak.
"Kao sto apetit dolazi sa jelom i inspiracija dolazi sa pisanjem",recenica je koja me je podstakla da opet stvaram svoje male gluposti na ovom mestu punom mojih najlepsih uspomena...
Danas cu samo kopirati cudesne stvari koje sam citala dok sam bila odsutna,ukradene sa raznoraznih blogova,a koje zelim da podelim sa vama...
"...Blef ti nikad nije bio jača strana. Kvarne igre igraš, no dobro tvoj izbor..
A kada kiše budu pale, nečije suze u nepovrat otišle, skini masku od papira, jer će se boje razlivene sliti u tvoju dušu..
Nije mi žao boja, ni papira..
Žao mi je, što se nadam da će ti se duša obojiti..
Crno je ipak samo crno."
(link)
"… vidiš arčibalde, život je jedno veliko sranje… dobiješ ga kad se
rodiš i kad još ništa ne znaš o njemu… prođe trćina, kad se osvestiš i
shvatiš da je to jedino što imaš, a moraš da trošiš… ne možeš da
štediš… i onda kao skupljaš neke doživljaje… puniš ga iskustvima… i kad
prođe više od polovine, dobiješ titulu iskusnog životnog korisnika…
drug član, učlanio se u život i sad je član veteran, sa iskustvom… šio
mi ga đura… i čemu ti služe iskistva, kad se stalno saplićeš o neka
nova…"
"Te noći, hiljadudevedstodevedesetosme, otišao sam iz Jugoslavije. Kao i
svaki drugi ko je morao napustiti zemlju pod parolom “trbuhom za
kruhom”, osećao sam se kao izdajnik. Mislio sam da će drugi “beli”
svet, nova lica sa nepoznatim rečima uspeti da zakrpe sve one rupe koje
u srcu već deceniju stoje. Autobus, skoro pa opravljen sa otpada tamo
gde sam se uputio, prevozio je sve nas. Radnike. Radnička klasa sa
univerzitetskom diplomom. Znao sam da tamo neću biti školovan i cenjen.
Znao sam da tamo moje diplome i zvanja više ne vrede".
"Danas sam htjela napisati nešto posebno, drugačije. Duboko, jako,
prepuno emocija. Opisati vrisku neizgovorenih riječi, dočarati njihov
eho kroz hodnike duše i prividnu mi mirnoću.
Ali, te puste riječi zapele su negdje duboko u meni, evo tačno ovde
ispod grla i i neće da krenu, u talasu, u rečenicama, u zgrčenim
prstima.
Nema ih, ne umijem opisati. Ništa.
Samo mi se hiljade pitanja roje u glavi, ali premalo je dobrih odgovora na klackalici realnosti.
Hiljadu zašto, hiljadu kako, hiljadu nisi, hiljadu jesi. K’o da su ta pitanja važna.
Riječi nema, ćute pritajene.
Čekaju."
"Sanjam...
Preispitujem snove.
Kojem se totemu klanjam?
Zbunjuju saznanja.
Zbunjen samim sobom...
Tobom...
Razum vrišti!
Srce sanja.
Sanja..."
"Još bi bila dobra fora kad bi sad rekla da mi je blog ovaj, platforma ova,
pomogao sa krizom identiteta a da ova nije ni postojala. Tačnije dao mi
je odgovor na pitanja koja nisam ni postavila, već su mi se samo neko
vreme rojila. Zvuči li to bez veze? Možda.Primetila sam da je neminovno
na ovom mestu u jednom ispovednom tonu evocirati svoju vezanost za
medij na čijoj se platformi (jebala me platforma) pišu blogovi."