Jedinica
Oduvek sam se pitala sta je to sto je na mene uticalo da vama,potpunim strancima,otvorim ceo svoj zivot kao knjigu i dam vam da svaki detalj procitate..A odgovora ipak,ni danas,nema.
"Eto,i Vlada te je zagrlio...Znas li kad je mene Vlada zagrlio?!Nikad!"
(Vlada je,inace,najmladji i najzgodniji profesor u skoli..Sta je to zbog cega se on uvek nadje u mojoj blizini kad placem,ne znam.Ali znam da grli vrazje dobro.I znam da ga zbog toga,i zato sto je jedan od najpametnijih i najboljih osoba koje znam,bas bas volim...)
-"Pa?Ako me je on zagrlio,to znaci da cu sutra imati dodatnih 60 poena na prijemnom i da cu doktorirati negde?Ili sta?!"
"Mikac...Zar mislis da nisam umorna od svega?Dobro znas sta mi se ovih dana desava...Zar ti nije zao da me stavljas u poziciju da tesim sad kad mi treba uteha?"
I tu se Mala Devojcica ujela za usnu...
Setila se koliko je osoba pored nje propatila u zivotu,koliko je problema imala od samog rodjenja....Gomila operacija,svadja u kuci,rastavljanja i ostavljanja...
Shvatila je koliko je nezahvalno plakati zbog jedne ocene kad si zdrav,prav,imas oba roditelja i krov nad glavom...
Po prvi put se radovala sto joj najveci problem u zivotu predstavlja taj mali,nevazni krivudavi znak u dnevniku...
Ali,njen problem se uvek cinio najvecim.
Nikad nije zelela da prica o tudjim problemima ako ima svoj.
Bilo je to previse za nju.
Besno se okrenula i cvrsto zagrlila osobu pored sebe...
Obe su zajecale.
Nijedna ne zna zasto je tacno plakala,ali znale su da i jedna i druga imaju gomilu nekih svojih manjih li vecih problema...
Sve je to trebalo resiti,a one su bile previse slabe.
-nastavice se...-