Vec onaj najveci,iskren,onaj koji ume da ulepsa dan i koji vredi vise od hiljadu reci...
Mala devojcica je postala bogatija za novo raspolozenje...
Osetila je onaj bljutav ukus u ustima.
Grozu...
Smejala se.
Obradovala se svakom novom licu na ulici,i poklonila mu je osmeh.
Zauzvrat nije dobila nista.
O,moj ti...Gradu u kome zivi toliko ljudi...Zar niko ne zna koliko...?
Koliko kosta sreca jedne Male devojcice po tvom bezosecajnom cenovniku...?
Koliko kosta osmeh koji tako retko poklanjas...?!
Recite mi,spremna sam da platim...
I dok stomak uvija,Mala devojcica se smesi mami govoreci da nije nista...
A u pozadini Balasevic i dalje cika...
Princezo, javi se
jos imam dzep u kom se hladni prsti zgreju posalji poruku da vidim jednom to pisamce na displeju sve mi nedostaje cuvam u damastu jos kalup tvoga vrata princezo, dosta je dve i po godine smo taoci inata sta ti je...
Al samo jedno te molim: Odluci da ne porastes ni mrvu, za inat svima, do kraja ove pesme. U toj pesmi zivi slobodno, lepo i ludo. Mozes da izmisljas... Mastas... Da hoces sve naopako. U njoj i najvece cudo prestaje da bude cudo jer sve sto pozelis, kad zazmuris, ostace zauvek tako. Isturi hrabro i divno prkose detinjaste
i lazi makar i sebe. Sme se sve sto se ne sme.
I sme se vise od svega!
Jedino nemoj da rastes za inat i tebi i meni do kraja ove pesme. I svaki put kad te slome, i moras novi san da stvaras, ne sanjaj ga u mraku. Dotrci blize zori. Na pragu ove pesme tako se lepo bori i kad namignes samo i osmehnes se polako. Izbroj u sebi do deset i to u vecnost pretvori. I sve sto zmureci smislis ostace zauvek tako.
Ponela sam bolesnoj nastavnici torbe do stana,bila sam nasmejana...drugaciji je utorak!
Prazan "komad" ekrana je ponovo poceo da me inspirise,u glavi se opet radjaju price.
I opet je baladasevickrivac za ovaj osmeh koji danas ne mogu da skinem sa lica.
Kazna:citati moje postove...
Kad resih da zapocnem novi(stari) zivot iz pocetka,u glavi mi se stvori i slika ljubavi koju treba prepustiti zaboravu,iako je u pitanju ona koja zaborava nema...
Znam,trazices me na svim mestima... Znam,i to da me vise neces pronaci... Znas,dragi moj,ja danas mirisem drugacije.. Sve stare parfeme sam bacila,sve one koji su me na tebe podsecali,one koje si bio u stanju da udises celo vece... Znas,ja se drugacije ponasam... Iako se cesto setim svih onih noci... Znas,kazu da je nama rakovima potrebna ljubav... A da vodolije vole da setaju,da glume... Ne zelim da priznam drugima,ali,znaj da znam da ti nikada nisi glumio... To ti nikad nije bilo jaca strana...
Ili to samo ja zelim da verujem da si me nekad voleo toliko da i dan danas mislim da savrsenijeg od tebe nema.. Verujem,da ga nikada necu pronaci. Nije to bilo ono decije,obicno,zezanje... Nije bila ni 'recka' u nizu. Ali,nema vise povratka... Previse se ljudi i dogadjaja naslo izmedju nas... Za tebe ne znam,ali ja vise nemam snage da se borim sa vetrenjacama.. A znas li da se jos uvek secam tvojih reci? I da znam da ces se kad(ako) budes citao ove reci tako slatko nasmejati...
Isto tako sam zapamtila sta si mi odaavno rekao... "Mazo,pazi kad ti kazem,ja i ti cemo se jednog dana ponovo sresti...I necemo nikad da raskidamo.Vise nikad.Makar samo da budemo zajedno pet-sest godina,kao Milos i D."
Verujem,skote...
"Niko me nikad nije zvao skote."
Znas,skote moj,nocas sam videla zvezdu padalicu...
Pozelela sam da se nikad vise ne sretnemo..
A ako se sretnemo da ne prepoznam onaj tvoj sanjivi pogled
koji te je uvek izdvajao od drugih...
Plasim se,bolece vise nego proslog puta...
I da,cika baladasevicu,bili ste u pravu...
Ovo,samo da bih vam to dokazala...
A,sad,da jedna Vesela Mala devojcica kaze (teti) Dobar dan i izabere drugi put,
Nije ni znala da je toliko umorna,a eto,ovaj sesti april je ceo prespavala...
Jedan je,ali i on prodje...
Prolazeci kroz Sremske Karlovce,gledajuci u prodavca kokica i secajuci se Andjele,pijuci vodu sa cesme "Cetiri lava" i razmisljajuci na kojoj se strani sveta nalazi njena srodna dusa(izgleda u Madjarskoj :P),penjuci se do Strazilova,posmatrajuci vojnike kako ratuju na Petrovaradinskoj tvrdjavi...
Prezivela je Mala Devojcica i tri dana maturske ekskurzije.
Prvo vece je zaista provela u sobi do svoje(koja koincidencija!),
smeskajuci se i dremajuci pored jednog ramena...
Drugo vece je provela u Nikolinoj sobi,pored jednog drugog ramena,takodje nasmesena(samo sto za ovo drugo rame nije htela da postane nista vise od prijatelja)
Gradska kuca u Subotici joj je licila na Hogwarst(skolu Harija Potera),
vodic joj je licio na njenu srodnu dusu,
Novi Sad je....pa dobro,nije licio na Negotin...
A najlepse od svega je bila pomisao na povratak kuci,kompjuteru i blogerima...
Jeste da sam vas sve pozaboravljala,ali samo mi treba da vidim po jedan osmeh
i da se prisetim svega...
U mojoj glavi se ovih dana radjalo puno prica...nazalost,sve su nestale sa par suza i vremenom..
Suze su i bile one koje su mi pokazale te prave vrednosti,a one nikako nisu lep(mrsav) izgled i prazna glava...Konacno i to shvatih,...
Shvatila sam i poslovicu "Daleko od ociju-daleko od srca",ali to je vec za neku drugu pricu,jos samo da se izvinim sto nisam uspela da prebacim slike i da opet posetim carstvo snova...
Sve Vas volim,da ne pocinjem o tome koliko ste nedostajali...