Jednog dana...
Neki Beograđanin, ili zalutali provincijalac.
Koji će recitovati Miku Antića
i slušati Balaševića neumorno kao ja
i razumeti moje rečenice od samo jedne reči.
Koji će biti akademski građanin
koji plače
ali i psuje
i preponosan je
ali i prezaljubljen
istovremeno.
Jedan koji je čekao mene.
Jedan kojeg sam čekala.
"Zagrli me, ja ne mogu u tom svijetu da se snadjem,
zagrli me i pomozi preko tame sjaj da nadjem,
zagrli me i nauci laki korak andjela,
zagrljeni kao oni hodajmo po zvijezdama
Jer, mojim venama tece strah od budjenja
digni me visoko, hodajmo po zvijezdama..."
9 Komentari |
0 Trekbekovi