Prica bez naslova
Jedna mala devojcica se plasila mraka....Kad god bi ostala sama kod kuce,zatvarala bi se u svoju sobu.Zmurila je,jer joj se cinilo-videce duha ako otvori oci.
Najsigurnijom se osecala tu,u svom malom carstvu...A kad bi dosli mama i tata,bila je jos srecnija.I tako stalno.Plasila bi se da izviri iz svoje sobe,i stalno je sa sobom nosila jednu od onih maminih ogromnih knjiga.Za slucaj da neko uspe da se neprimetno uspenje do treceg sprata njene zgrade.Iako je Mala devojcica znala da je to nemoguce,srce joj je bilo uplaseno kao malo pile.....
Proslo je nekoliko godina.Mala devojcica je porasla.Postala je Velika devojcica.Suocila se sa pojmom zvanim "zivot",i zaljubila se u njega.Velika devojcica se osecala nepobedivo.Kao da je sve znala i sve umela.Jednostavno,bila je najjaca na svetu.Velika devojcica je slusala strasne price,ali je to nije doticalo.
Jednog dana,Velika devojcica je ponovo ostala sama kod kuce.
U trenutku,>puf< i mehur od sapunice se rasprstio...
Uzela je noz.
Ugasila svetla
i zatvorila se u sobu...
Sklupcala se na krevetu i pocela da se trese.
Gledala je kako se napolju poigravaju snezne zvezdice,i zamislila se.
Velika devojcica je zamolila Nebo da je nikad ne ostavi samu.....
Jer,samoca tako boli.Samoca je tako sama,prazna.
Velikoj devojcici je krenula suza.
Velika devojcica je upoznala drugaciju stranu zivota.
Velika devojcica se setila da u njoj i dalje zivi,i drhti,ona uplasena,Mala devojcica...