''Nikad ti niko neće ovako u krvotok uliti poslednju nežnost celu, i pronaći u tebi i nadu i beznađe.''
Antonije, sanjam ga noćima, sanjarim o njemu preko dana.
Ležimo na travi, na teget ćebetu, ja u beloj haljinici, on u šortsu i majici sa kapuljačom.
Dodiruje mi ruku i priča, priča nezaustavljivo...Priča i više od mene, možeš li to da zamisliš?
Reci mi, kako da mu kažem.
Kako da stavim tačku na ove naše igrice, a da se ne uplaši?
Zar ne shvata da me umaraju sivi oblaci, nepoverenje među ljudima, sopstveni neuspesi?
Kad stignem u stan umorna i uplakana, ne treba mi da glumim. Treba mi topla kafa i zagrljaj...
Odmahnuću rukom samoj sebi.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi