Ostavi me.
"U poslednje vreme u ćutanju nalazim mir. Znam da ne možeš da me zamisliš da ćutim, ali eto i ljudi se izgleda menjaju. Ćutim, sanjarim, ne ništa veliko, ne nikog posebno, čak ni tebe. Jednostavno uživam u zvukovima dana, u mirisu vetra, u svojim mislima. Sve jače mis e javlja želja za odlaskom nekud daleko. Znam i gde i ako odem, idem sama. Jednom za uvek da pokidam lance prošlosti, ponesem samo najlepše uspomene i počnem iz početka svoju bajku." (ukradeno sa bloga "Vreme jorgovana")
Ovo vec postaje smesno...Ta nesnosna upornost koja me svaki put sasece u korenu,pa me opet natera da ponavljam stare greske...
Opet se predajem.
Ulazem celu sebe nadajuci se da ce ovaj put biti drugacije,ali avaj,sunce nikako da sine...
Ni zvezde me vise ne vole,ne zele da me pospu svojim zlatnim prahom,ljubomorno ga cuvajuci za neke vrednije snove...
Nista nije kao pre,vise ne zivim u decijem svetu bajki i princeza.
Porasla sam,kazu...
Umesto zvezda,veceras ce sjati moje oci...Kotrljace se biserni sjaj sa jedne strane neznog zelenila do druge,pa ce pasti na obraz i izgubiti se u moru prethodnih...
Ne mogu vise,ne zelim.
Koliko god shvatala da je sve deo surovog zivota,nemam snage.
Neka me svi ostave,neka me zaborave proleca,neka iscile reci...
Samo da osmeh potraje...