Jesmo li rođeni zli, il' smo u putu to postali?
Susretanja, sudaranja. Slučajni i namerni saputnici. Istopljena prijateljstva. Promašene ljubavi. Poneki ispušten znak. Gde tebe da smestim? U one od kojih ne idem ili one kojima se uvek vraćam?
Eto. A kad sam pričala da se jednog dana nećemo ni poznavati dok sam cmizdrila na tvojim grudima, ti si me odgovarao od te pomisli ljuteći se što mi to uopšte pada na pamet. A lepo sam govorila tada, kao i sad:,,Nemoj davati obećanja koje nećeš hteti da ispuniš...'' I poslije ljubavi zaista ne ostane ništa.
Jeste, na neke stvari treba staviti tačku odmah kad krenu pitanja ko je kriv, ko je prav a ko će se vremenom iskriviti. Jeste, posesivna sam preterano, želim nekog kog volim 100% za sebe ili ga ne želim uopšte. Zašto to uvek biva pogrešno shvaćeno? Da me neko voli svim svojim srcem, da misli na mene pre nego na sebe, u svakoj situaciji, da mu najviše na svetu znači da li sam dobro i da li sam srećna čak i više od toga da li je on dobro ili srećan, uopšte mi ne bi smetalo. Zar sam pogrešno skrojena ako mislim da to tako treba? Pa da, mora da je Nebo spojilo dva pogrešna dugmeta na mojoj duši i sad me pušta da hodam kroz svet, tako nakrivljena, sa pogrešnim rasporedom u glavi i srcu.
Ne znam zašto ne mogu da učim danas. Sve sam uradila, sve prebrisala, skuvala ručak i oprala veš, ispeglala i ono što nije trebalo peglati. Tata mi se smeje:Stiglo te je i to.
Imam i želju za znanjem i paniku zbog predstojećih ispita, ali ne i volju da se zalepim za stolicu. Stručnjaci bi to objasnili angažovanjem desne moždane hemisfere, one kreativne, hemičari se ne bi zamarali objašnjavanjem, a mama bi to rešila ćuškom.
Uporno mi pažnju odvlače misli koje mi se motaju po glavi, analiziram ljude koje upoznajem i svoje ponašanje u odnosu na njih. Analiziram Tebe. Plašim te se. Plašim se svojih misli, i sutrašnjeg datuma. Moraću da nazdravim čašom belog, domaćeg, ili možda gutljajem medovače koju je koleginica toliko nahvalila. Sama. Pa ću sesti na stolicu i neću ustajati dok ne popamtim svih milion i šesto reakcija i formula. Ako dobijem desetku, moći ću da kažem da trinaesti ipak nije baksuzan...
U suprotnom, dragi moj, pade u vodu sve ono što smo godinama gradili. Propade nam kula od peska i na dnu mora ostaše zakopana sva obećanja i sve uspomene. Živeli. Za sva mesta na koja nismo otišli. Za sutra i prekosutra bez tebe. Za svaku psovku i svaki zagrljaj. Neka se i završilo, lepo je trajalo. Ipak Nebo ispuni i poneku bajku, tek sad verujem u to....